...keep me safe...

01.06.2007., petak

I'm drowning and I'm helpless!

Ušla sam u društvenu. Pogledom sam preletjela prostoriju. Arwen je sjedila za jednim od stolova – pisala je nešto. Svjetlost svijeće je obasjavala njeno pomalo ljutito lice.
„Ne ide?“ rekla sam znatiželjno. Prstom je pokazala na naslov. –Rana povijest goblina-. Nasmijala sam se.
„Čovjek ne bi vjerovao… Prvi sat kod njega i odmah dobijem referat.“ Puhnula je u par pramenova kose koji su se nadvili nad njene plave zjenice.
„Kakve probleme je opet pravila?“ Arwen je oduvijek imala nekakav peh. Često je znala snositi krivnju za neke druge osobe – najčešće Amberine grupe.
„Sjedila je 10 metara od mene. Jel možeš vjerovati? Nakon prvog sata, ona i Michelle su sjele pokraj mene i onda su ga pogodile sa nekakvim eksplozivnim prahom.“ Poželjela sam se nasmijati ali znala sam da njoj nije bilo ni najmanje smiješno.
„Sredit ću ja to s njom.“ Arwen je podigla svoje obrve.
„Kako?“ Izgledalo je kao da se zaintrigirala.
„Čak i Amber ima bolnu točku.“ Obje smo se nasmijale a ja sam zatim otišla u smjeru Amberine spavaonice.

Pristojno sam pokucala. Ona je otvorila vrata iako je nosila samo ružičastu pidžamu.
„Da?“ rekla je otpijajući gutljaj mlijeka.
„Imam jednu zamolbu.“ Iza nje se odjednom stvorila Michelle.
„Oh… Kakvu?“ Nabacila je smiješak i naslonila se na dovratak.
„Zapravo je jednostavno. Ostavite Arwen na miru.“ Podigla je pogled sa svojih čupavih papuča.
„Zašto?“ nadopunila ju je Michelle koja je nosila istu pidžamu kao i Amber samo je njena bila blijedo plava.
„Erhmm…“ malo sam se zamislila. „Zato što ja tako kažem!“ Povisila sam ton glasa ali nisam dodala ono -glupačo- na kraju. Odlučila sam biti fina.
„Mislim da neće ići.“ rekla je Michelle promatrajući svoje umjetne nokte. (Fuj, bezjački umjetni nokti – gadi mi se…!)
„Ja mislim da hoće.“ Izvukla sam štapić iz pelerine. Nisam ga uperila niti u jednu ali znale su da sam spremna na svašta – prošle godine su im cure zamijenile boje za kosu a umjesto šminke stavile nekakve bezjačke proizvode za stopala jer smo se posvađale…
„Reći ću te Danielu…!“ rekla je Michelle plačno. Amber ju je prijekorno pogledala.
„Buhuhu… Well, let's all cry.“ Bože, kako sam samo duhovita.
„Dobro.“ rekla je u konačnici Amber i zalupila vratima.

Kada sam došla u sobu, Arwen i Leni su igrale čarobnjački monopoli. Mislim da je Leni pobjeđivala jer su se njeni hoteli doslovce množili preko svih mogućih slobodnih polja. Ja sam sjela na krevet i nekoliko minuta promatrala kako igraju.
„I…?“ upitala je Arwen odustajući od igre. Leni je jednim pokretom štapića sve uredno posložila natrag u kutiju a zatim je sjela pokraj mene.
„I šta?“ upitala je ona gledajući u mene i Arwen.
„Ma, mali sukob sa Amber…“ Leni je preokrenula očima.
„A već sam joj lijepo rekla da prestane…“ Pogledala sam u Leni a zatim u Arwen.
„Ne brini, ostaviti će te na miru…“ Arwen me samo zahvalno pogledala – mislim da joj je bilo dosta referata za cijelu školsku godinu. U ovih tjedan i pol napisala ih je čak 11.

Iduće jutro sjedila sam sa curama na kamenim klupama u predvorju kada je do nas došao Daniel. Amandin Daniel…isti onaj Daniel koji ima kratku plavu kosu, dobro tijelo i super karakter. Isti onaj Daniel koji me nagovara da budem tragačica za Andoru – on je vratar. Poljubio ju je a nas ostale je pozdravio sa smiješkom. Maggie me udarila laktom u rebra a zatim ih je nastavila promatrati. Smijala se cijelo vrijeme. Nakon što je Daniel otišao ona je bila prva koja je Am obasula pitanjima.
„Ne, uopće nisi jedva čekala da ga vidiš, ha?“ Am se samo sramežljivo nasmiješila.
„Daj pusti ju na miru… Vidiš da se sva zacrvenila.“ rekla je Arwen spremajući onaj zadnji nesretni referat u torbu. Sve smo se nasmijale.
„Jel mi sad zajedno imamo Travarstvo?“upitala je Maggie. Leni je kimnula glavom.
„Da li si ti ikada razmišljala o tome da naučiš raspored?“ upitala je Leni Maggie koja je opet jela. Ovoga puta bile je to nekakva kriška pite od čokolade. Maggie je punih usta promrmljala nešto poput –ne, vašt kad ima fas-
„Udebljat ćeš se, Maggie.“ rekla sam dok smo išli prema stakleniku. Bila je završila sa jelom pa je mogla normalno razgovarati.
„Naravno da neću. Sve ja to potrošim…na podvale.“ Nasmijala se a onda se vratila poslu. Bavila se spremanjem eksplozivnog praška u umjetne štapiće. Ne znam kako je to uspijevala.

Buljili smo prilično dugo u nekakvu biljku koja je proždirala ogromnu muhu da bi na kraju zaključili da je to –proces jedenja klobučastog korijena- … Skoro sam umrla. Imala sam sreće što je Maggie cijelo vrijeme pokušavala nešto začarati sa onim svojim štapićima napunjenim praškom pa je to barem malo razbijalo monotoniju. A opet, kada bi rekla da se radilo samo o tome da sam mrzila biljke – lagala bi. Veći problem je bio u tome što nisam vidjela Marca. Imala sam sat zajedno sa Boliverijem… A njega svejedno nije bilo. Nakon sata sam odlučila otići do bolnice do njegovog brata da vidim što je bilo. Kada sam ušla, on je sjedio pokraj Patrickovog kreveta. Privukla sam jednu stolicu bliže njemu i sjela.
„Marco… Što se događa?“ upitala sam nježno primajući njegov dlan. Pogledala sam u Patricka. Znoj se cijedio sa njegovog čela a usne su mu drhtale.
„Treba mu medaljon… Molim te, moraš ga donijeti.“ rekao je molećivo.
„Ali Marco, medaljon je sinoć ostao ovdje… Ostao je na njegovom uzglavlju.“ On je zabezeknuto pogledao u mene.
„Ali…ali… To nije moguće. Osim ako…“ Ustao se sa stolice i potrčao prema vratima. „Ostani s njim, molim te.“ rekao je a zatim nestao u hodniku. Približila sam se Patricku. Na njegovim usnicama se čak i sad nalazio onaj čudni smiješak. Primio je moju ruku. Osjetila sam jezu kada me dotaknuo. Ruke su mu bile tako hladne a on cijeli je bio potpuno blijed…
„Patrick…“ prošaptala sam tiho. „Gdje je medaljon?“ Bila sam uvjerena da je ostao kod njega. Malo se zakašljao. „Molim te. To te može spasiti.“ Čvršće je stisnuo moju ruku.
„Tienne, on ga ne smije naći… Kletva će prijeći na njega.“ Osjetila sam dah smrti koji je kružio oko njega.
„Gdje je?“ rekla sam još jednom.
„Sinoć ga je sestra odnijela kod jezera. Ja sam ju zamolio. Mislim da mu je rekla ali nije joj povjerovao… ali sada kada si mu ti rekla da ga nemaš…“ Ustala sam se sa stolice. Još uvijek je držao moju ruku. „Tienne…“ Pomaknula sam kosu sa njegova čela.
„Ne brini.“ pustio me a zatim se okrenuo prema prozoru.
Potrčala sam prema jezeru. Kada sam se spustila na tratinu koja je vodila prema obali jezera vidjela sam njegov obris u daljini. Žurio je ali nije trčao. Imala sam barem malo vremena… Ubrzala sam prema vodi.
„Marco stani…!“ povikala sam za njim bez glasa. Nije se okrenuo. „Marco!!“ stao je nedaleko od onog hrasta. Potrčala sam prema njemu.
„Što se događa?“ upitao je. Gledao je u mene kao izgubljeno dijete.
„Ne smiješ…“ Nisam imala zraka.
„Što ne smijem?“ primio me. Pokušavao me smiriti.
„Nemoj dirati medaljon.“ Izgledao je zbunjeno.
„Zašto?“ Udahnula sam duboko. Tempo disanja mi je još uvijek bio nesređen ali nisam smjela dopustiti da ga uzme u ruke.
„Kletva će prijeći na tebe. Ja ću ga odnijeti Patricku… Sa medaljonom će moći normalno živjeti.“ Zažmirio je. Nisam znala o čemu razmišlja – ovoga puta to nisam mogla iščitati iz njegovih plamtećih zjenica.
„Dobro…“ Bilo mi je lakše nakon što je to rekao. Mogla sam se mirne duše posvetiti traženju medaljona. Nisam ni očekivala da će biti tako lako pronaći ga a tako teško spasiti Patricka… jer on nije želio biti spašen.

- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.05.2007., petak

...if I could belive...

Sjedila sam pokraj njega i promatrala neobične zjenice koje je imao. Bile su potpuno crne ali u njima su sjali crveni, vatreni plamenovi. Nisam znala da li mu oči tako sjaje i inače ili je to od boli koju je osjećao. Gledao je u mene prilično znatiželjno. Njegove blijede ruke položio je na moju nogu. Malo sam se pomaknula – od neugode valjda.
„Oprosti…“ tiho sam prošaptala. Nasmijao se.
„U redu je.“ Glavu je okrenuo prema prozoru. Promatrao je noć koja je vani odavno pala. Zvijezde su krasile nebo i razbijale tamu koja se provlačila kroz njegovo raspoloženje.
„Zašto je ovaj medaljon tako bitan?“ Iz torbe koju sam nosila izvukla sam srebrni medaljon. Ponovno se okrenuo prema meni ali je pogled usmjerio na medaljon. Pružio je ruku. Medaljon sam polagano položila u njegov otvoreni dlan.
„Ne radi se toliko o medaljonu…nego o onome što je tvoj otac na njemu upisao.“ zbunjeno sam ga pogledala. Strallman je to već spomenuo prije.
„Ok…ali… Ja ne znam što to piše. Zapravo, što to znači.“ Plamen u njegovim zjenicama se povećao i on je zainteresirano promotrio natpis na poleđini medaljona.
„Pa… zapravo – rijetko tko zna.“ Prstima je prešao preko neravne površine na kojemu se nalazio taj natpis koji bi mu mogao pomoći – iako nisam razumjela kako.
„Prijevod…?“ Približila sam mu se. Ona neugoda koju sam u početku osjećala je nestala i mislim da je on to primijetio.
„Pa…“ Malo je zastao. „When the cold of winter comes starless night will cover day. In the veiling of the sun we will walk in bitter rain. But in dreams I can hear your name - and in dreams we will meet again. When the seas and mountains fall and we come to end of days…
In the dark I hear a call calling me there… I will go there and back again!“ Izrecitirao je to bez ikakvih poteškoća ali ja svejedno nisam razumjela.
„Kakve veze to ima s tobom?“ upitala sam plaho bojeći se da ću ispasti glupa.
„Zapravo…moraš znati i ovaj drugi dio. Ovo je bilo proročanstvo. Ono ne može djelovati samo za sebe. Znaš, tvoj otac je bio pametan čovjek.“ Podigla sam obrve. Nije se osvrnuo. „Bez prvog dijela, ne djeluje drugi…a bez drugog…“
„Ne djeluje prvi.“ nadopunila sam ga. Zatim mi je postalo kristalno jasno i malo sam se uplašila jer ako se proročanstvo odnosi na njega – onda se odnosi i kletva. „A što kaže kletva?“
„This road will follow the ones who are not afraid. This road will be a road to hell. And they will not return from their road to pain and hurt.“ Nasmiješio se. Nije mi bilo jasno kako se može smijati.
„Dobro.. I…? I…? Kako ti ovo pomaže?“ Prstom sam drhtavo pokazala ne medaljon koji se sada nalazio pokraj njegova uzglavlja.
„Trebao bi ti ispričati mnoge stvari da ti objasnim. A… Nisam siguran da želiš znati i da… da li ćeš razumjeti.“ Izgledao je prilično nesigurno.
„Dobro. Nema veze.“ Bila sam ljuta. Pokušavala sam mu pomoći a on je meni znao reći samo to. Uzela sam torbu koja je sve do tada stajala na podu pokraj mojih nogu i izašla iz sobe. Medaljon sam zaboravila – koja glupača…

Brzim korakom sam hodala prema društvenoj. Osjećala sam se neugodno večeras u ovoj neobičnoj tami. Zvijezde koje je onaj dečko gledao kroz prozor sada su se, nevjerojatno brzo, izgubile. Činilo mi se čudnim da je noć odjednom tako…tamna – u nedostatku boljeg izraza. Kao da je netko prevukao cijelo nebo jednim velikim pokrivačem i tako zaklonio zvijezde. Pomalo tužno morala sam priznati. U glavi su mi se vrzmali ono proročanstvo i ona kletva. Nikada nisam toliko razmišljala kao do sada – a prošlo je tek nešto više od tjedan i pol od kada sam došla. Nisam navikla na toliko opterećenja. Cijelo moje djetinjstvo provela sam u neboderu u New Yorku gdje sam u miru sa mamom mogla vježbati čarolije. Nisam bila baš previše zainteresirana za obveze… Šteta. Možda bi mi sada bilo lakše.
„Gdje si ti nestala?“ upitao je Marco nakon što sam prošla pokraj dvorane za večeru.
„Ma bila sam do bolnice. Ništa pre bitno.“ Nasmiješila sam se nadajući se da ću tako odagnati njegove sumnje jer sam već bila na dobrom putu da ga izgubim a nije ni počelo kako treba. Malo se namrštio kada sam rekla da sam bila u bolnici.
„Mogla si me zvati... Ja bi išao s tobom. Šta ti je bilo uopće?“ Kako je pažljiv bio. Godilo mi je to što se brinuo za mene.
„Ništa ozbiljno. Uganula sam gležanj. Zar ne bi bilo glupo da sam te zvala zbog toga? Osim toga, u bolnici su to riješili za par sekundi.“ Vidjela sam izraz olakšanja na njegovom licu nakon što sam to rekla.
„Dobro…ali idući put...“ stavio je ruke na moj struk i zagrlio me.
„Neće biti idućeg puta.“ rekla sam smiješeći se.
„I bolje ti je.“ Lagano je utisnuo jedan poljubac na moje usne. Kroz glavu mi je proletjelo nekoliko misli – vezanih uz njega. Možda sam ga trebala pitati na čemu smo mi to ali nisam imala snage da sebe i njega sada zamaram s time. Jednostavno sam uzvratila onaj poljubac i privinula se bliže uz njega.

Hodali smo hodnikom koji je vodio prema društvenoj sobi Andore. Držali smo se za ruku – vjerojatno smo izgledali kao mala djeca ali nije me bilo briga. Uz njega sam se osjećala bolje. Na jednom zidu nedaleko od nas naslonjeni su stajali Daniel i Michelle. Bavili su se izmjenjivanjem nježnosti. Kada je shvatio da sam to ja, Daniel je naglo pustio Michellin struk. Kimnuo je glavom dok sam prolazila pokraj njega. Znala sam da mi je u tom trenu na usnama zatitrao smiješak. Osjećala sam se dobro.
„Tko je to bio?“ upitao je Marco promatrajući taj moj samozatajni smiješak.
„Erhm…ma…jedan dečko kojeg sam prije poznavala.“ Zbunjeno je pogledao u mene.
„Sad se ne poznajete a pozdravljate se?“ Nasmijala sam se.
„Pa ne znam točno kakav je sada. Jako se promijenio.“ rekla sam nakon što je osmijeh iščeznuo sa mojih usana.
„Oh… žao mi je?“ Taj upitnik na kraju njegove rečenice djelovao je prilično dobro.
„Da, pa pretpostavljam da je tako. I meni je žao.“ Stajali smo pred ulazom u društvenu, zagrljeni. Imao je izuzetno nježne ruke. Godilo mi je to što me držao i grlio a ponajviše, što sam se osjećala sigurno u njegovom naručju.
„Tienne…“ rekao je tiho šapćući. Malo sam se odmaknula od njega i pogledala u njegove oči.
„Da?“ Izgledao je nesigurno ali bez obzira na to na usnama mu je titrao onaj osmijeh koji sam vidjela kada sam ga prvi put upoznala.
„Misliš li da bi ti htjela sa mnom…nešto… Ili ti je ovo sve samo…prolazno?“ Kao da je pogađao moje misli. Imao je nevjerojatno dobar osjećaj za vrijeme.
„Zašto misliš da mi je ovo prolazno?“ Koliko god sam razmišljala o tome – pitala sam se samo zašto je imao osjećaj da mi je ovo igra… Mislim da takav dojam nisam ostavljala.
„Jer…jer znam zašto si bila u bolnici.“ Odmaknula sam se od njega. Njegove ruke su skliznule sa moga struka a u očima mu je sjala bol.
„Molim?“ Ovo je čak i za mene bilo previše. Znala sam da sam pehist ali baš toliki…nisam mogla vjerovati.
„Onaj dečko u bolnici je…“ Glas mu se stegnuo i oboje smo šutjeli par trenutaka. Bilo mi je neugodno ali nisam ga željela ništa pitati. Bilo bi najbolje da mi sam kaže ako želi.
„On je moj brat. Zove se Patrick Michael. Na drugoj je godini kao i ja… Mlađi je od mene 15 minuta.“ Malo se nasmiješio. Kao da se radilo o nekoj privatnoj šali koju ja nisam znala. Zatim me ponovno pogledao.
„Marco…“ rekla sam tiho. „Ovo meni nije prolazno. Zbilja mi se sviđaš. A ja tvom bratu samo želim pomoći…“ Gutnula sam osjećaj nedostatka samopouzdanja.
„A proročanstvo?“ upitao je on tiho. „Znaš da -ona koja nosi medaljon- treba voljeti… Pa, mog brata.“ Gledao me tako nježno. Imala sam osjećaj kao da me razotkriva i pomiče sve zastore koje sam toliko duga tkala i prela oko sebe – da me drugi ne bi povrijedili.
„Briga me za sve njih. Radi se o tebi…o meni…i tome koliko MI to želimo i koliko smo se spremni boriti.“ Nasmiješio se.
„Zbilja to misliš?“ Kimnula sam glavom. Ponovno sam ga zagrlila. Njegove ruke su se opet našle na mom struku.

- 12:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.05.2007., petak

In that piece of silver...!

Knjige koje sam držala u naručju gotovo su se stisnule od jačine moga stiska.
„Nisam sigurna… Mislim, naravno da bi htjela nekome pomoći ali što ako taj medaljon bude oštećen? Sigurno znate…“ Tu sam malo zastala. „Pa, da mi je to jedina stvar od oca. Nije da ga volim ali znate…uspomene.“
Rukom je poravnao pelerinu koja se namreškala od sjedenja.
„Potpuno te ja razumijem.“ rekao je u konačnici. „Ako će ti biti lakše, možeš upoznati toga dečka.“ Moram priznati da je pokazao zbilja mnogo razumijevanja ali ipak… nisam bila sigurna. Naravno da sam željela spasiti nekoga ali gubitak tog medaljona značio je i gubitak moga oca – barem uspomene na njega.
„Dobro…“ predala sam se na samom kraju. „Kada ga mogu vidjeti?“
„Trenutačno je u bolnici. Možda bi bilo najbolje da dođeš navečer.“ Kimnula sam glavom i uz pozdrav izašla iz njegova ureda.

„Hey, što je trebao Strallman?“ povikala je Leni za mnom kada me primijetila na hodniku.
„Joj, ma samo me mučio… Nešto, kao, zašto su cure sinoć bile kod nas.“ Zakolutala je očima.
„Znala sam. A lijepo sam im rekla… Ajd, ništa ti ne brini.“ Potapšala me ramenu. „Ideš sa mnom do igrališta ili…?“ upitala je onako usputno. I zaboravila sam da sad imamo metloboj. Mrak mi je pao na oči.
„Joj, zbilja sorry ali dogovorila sam se sa Marcom. Jel' to ok?“ Malo se namrštila.
„Ovog puta ti je oprošteno ali sljedeći put…“ odmahnula je glavom. „Pazi što radiš, jasno?“ Ta njena upozorenja su me oduvijek nasmijavala. Kao da se radilo o nekakvoj ozbiljnoj situaciji – a ja i on smo trebali samo zajedno otići do igrališta. Ponekada je zbilja paranoična. Gledala sam kako se njena pelerina gubi u daljini kad sam osjetila lagani dodir na struku.
„Da li kasnim?“ upitao je malo smušeno. Kao da je trčao od negdje.
„Ne, zašto?“ Nisam mogla odoljeti. Pokraj njega sam se uvijek smješkala. Kao da… ne znam.
„Oh, ma ništa. Netko me malo zadržao pa sam mislio… Nadam se da nisi čekala.“ Odmahnula sam glavom. Dok smo išli prema igralištu oboje smo šutjeli. Razmišljala sam o tome što da mu pametno kažem a da ne ispadnem totalni kreten.
„Izgledaš napeto…“ rekao je pogledavajući me. Iskreno, možda sam i bila. Onaj razgovor sa Strallmanom je neobično utjecao na mene.
„Ma nisam.“ Mislim da je znao da lažem.
„Da li se nešto dogodilo?“ Ovo je bio pravi trenutak da odmahnem glavom i kažem da je sve u redu i da se ništa ne brine već na samom početku ali nisam imala snage lagati još jednoj osobi.
„Ma… Ništa zapravo.“ U konačnici sam, unatoč svemu, odlučila da je bolje da se ja brinem sama za sebe nego da on muku muči i sa mojim problemima.
„Ok, ako ti tako kažeš. Ali znaš da uvijek možeš razgovarati sa mnom.“ Kimnula sam glavom i nasmiješila se.
„Znam.“ Stali smo pokraj tribina. Sada smo trebali svatko krenuti na svoju stranu – on kod Boliverija, ja kod Andore. Primio je moju ruku i isprepleo moje i njegove prste. Prošla me slatkasta jeza od tog njegovog dodira.
„Tienne… Moram te nešto pitati.“ približio mi se par centimetara. Jedva sam ga čula jer je šaptao. Gotovo da sam osjetila njegove usne na mome uhu.
„Da?“ Pogledala sam u njegove potpuno crne zjenice koje su neobično gorjele. Tama u njima me tako privlačila…
„Da li smijem…? Smijem li te poljubiti?“ Prvo je pogledao u pod a zatim u mene. Ostala sam zabezeknuta. Nitko me nikada nije tražio dozvolu. Lagano sam kimnula glavom a netom nakon toga, osjetila sam njegove usne na mojima. Imao je tako divne meke usne. Da sad nemam sat, sjedila bi s njim i ljubila se… U jednom trenutku osjetila sam kako su mu se usnice izvile u osmijeh dok me ljubio. Odmaknula sam se i pogledala u njega.
„Zašto se smješkaš?“ upitala sam pomalo uplašeno. Ponovno mi se približio.
„Imaš usne okusa malina.“

„Što je ono bilo?“ Leni me zaskočila tek što sam joj se približila.
„Pa ništa.“ U sebi sam mislila –vraga ništa– a i osmijeh na usnama je jasno pokazivao da je nešto bilo ali to nikako nisam imala namjeru reći…
„Da, baš je tako izgledalo.“ Leni je bila pravi mali vrag. Znala je podbosti na pravi način. „E, mislim da te sad mrzi skoro svaka cura na ovoj školi.“ 5 sekundi nakon što je to rekla udarila se dlanom u čelo. „Ma šta je meni? Skoro svaka??? Pa i mrzi te svaka… Osim mene, Am i Mags.“
„A da ne pretjeruješ malo? On je samo drugi razred.“ Ne znam baš da se starije cure toliko pale na mlađe dečke.
„Da, i?“ Odmahnula sam glavom. Primila sam metlu koja je sve do tada stajala na tribinama (Leni ju je ponijela za mene :) …
Čula sam profesoricu kako se dere da svi uzletimo. Metloboj je tako dobar sport – kada samo stojiš sa strane i gledaš. Uopće nema uzbuđenja dok sam ovdje gore. Par puta sam preletjela igralište a onda sam se spustila na zemlju. Do mene je doletio Marco.
„Moram priznati da si brza u zraku.“ Nasmiješila sam se.
„Stvarno? Nisam ni skužila…“
„O, vjeruj….jesi. Nisam te uspio uloviti.“ Sada se i on nasmiješio. „Trebala bi se prijaviti za tragačicu.“ Odmahnula sam glavom.
„Ma daaaj… Ja uopće ne volim metloboj.“
„Samo kažem.“ zaključio je na kraju a onda se ponovno izgubio u zraku. Promatrala sam Amandu koja se u zraku snalazila kao riba u vodi. Uzletjela sam i za par minuta nalazila sam se pokraj nje.
„Am, moram te nešto pitati.“ Ubrzale smo.
„Pucaj mala!“ rekla je smiješeći se i jureći prema govornici gdje je onaj mali iz prvog razreda komentirao utakmice.
„Da li misliš da bi bila dobra tragačica?“ Učinilo mi se da je slegla ramenima.
„Možda. Ako to želiš.“ Okrenula se prema meni. Još uvijek smo jurile prema govornici. U pozadini smo čule profesoricu kako vrišti da se zaustavimo prije nego bude kasno. Nas dvije smo se samo nasmijale i još više ubrzale. Par učenika je pljeskalo na svojim metlama u stacionarnim pozama a ostatak je vikao i bodrio nas. Tri centimetra prije nego što ćemo udariti u govornicu spustile smo se prema zemlji a zatim smo se ponovno izvile u zrak.

„Moram priznati da si dobra. Prijavi se.“ rekla je nakon sata.
„Možda i hoću.“ zaključila sam prisjećajući se one fore sa metlama. Dok sam koračala prema dvorcu, začula sam Marcov glas.
„Mislio sam da ti metloboj ne ide.“ Izgledao je neobično.
„Pa ne ide.“ rekla sam sa smiješkom na usnama.
„Ja mislim baš suprotno. Ja mislim… da ti jako dobro ide.“ Nasmiješio se.
„Sve je to samo prosjek.“ Poljubila sam ga a onda sam ubrzala korak i otrčala prema bolnici. Nadala sam se da je čuo kada sam rekla da žurim i da moram do bolnice.

Stajala sam pred vratima bolnice. Čula sam glasove s druge strane vrata. Strallmanov, glas med. sestre i još neki… mlađi, muški glas. Nisam ga prepoznala. Lagano sam odškrinula vrata.
„Oprostite…“ rekla sam tiho. „Ja sam došla razgovarati sa…“ Pogledala sam u tog dečka. Strallman i sestra su ubrzo napustili prostoriju a ja i on smo ostali sami. Polako sam ušla unutra i sjela pokraj njega na krevet.

- 12:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak

Can I save him?

Leni je ležala na krevetu sa nogama prebačenih preko 5 jastuka kada sam ušla. U roku jednog treptaja očima se ustala sa kreveta i stala pred mene.
„Iiiii…?“ rekla je promatrajući me.
„I što?“ odgovorila sam smiješeći se.
„Pa, kako je bilo?“ Zakolutala je očima a onda se opet nasmijala i nestrpljivo promatrala moj izraz lica.
„Pa dobro.“ rekla sam izvlačeći pidžamu iz torbe.
„Samo to?“ zvučala je malo razočarano.
„Pa što očekuješ da ti kažem?“ Nikako nisam mogla naći onu pidžamu koju mi je mama kupila za ovaj rođendan. Bila je to pidžama od svile boje slonovače koja se savršeno slijevala niz tijelo. Zapravo, da sam htjela, mogla sam ju nositi kao haljinu. U pozadini Leni je mrmljala…
„Kako si se osjećala? Što misliš kako se on osjećao? O čemu ste pričali? Da li se smijao puno…? Jer ako se smijao, to definitivno znači da mu se sviđaš i onda… I da li ste se poljubili? Ajme, ako ste se poljubili…?“ Nabrajala je, nabrajala, nabrajala… Sjela sam pokraj nje na krevet. Pomaknula sam sve one jastuke a onda sam joj stavila ruku na usta.
„Leni!“ rekla sam oštro. „Polako. Sve ću ti ispričati. Ali kasnije. Treba mi malo vremena.“ Konačno sam ugledala pidžamu na dnu torbe u malom pretincu – tamo gdje inače držim jedinu stvar koju imam od mog tate – srebrni medaljon s njegovom slikom. Ustala sam se sa kreveta, uzela pidžamu i zatvorila se u kupaonicu. Ona je kucala sa druge strane. A onda… Kucanje je odjednom prestalo. Čula sam lagano šuštanje – kao da netko premješta vrećice ili tako nešto. Onda se nešto razbilo… Gledala sam u ogledalo i razmišljala trebam li otići tamo. Naravno da trebam – u konačnici sam zaključila – pa best mi je frendica a onda sam izašla iz kupaonice čvrsto držeći štapić.
„Leni…!“ rekla sam tiho. Mislim da sam u tom trenutku šaptala. Nisam čula njen glas. Okrenula sam se par puta a onda sam odjednom osjetila kako me nešto vuče prema krevetu. Na meni se nalazila Maggie.
„Margaret Ann!!!“ rekla sam ljuto. Mrzila je da ju ljudi tako zovu. Namrštila je svoje lice i maknula se s mene.
„To je bila samo šala…“ Izgledala je prilično ozlojeđeno.
„Kako sam se uplašila. Nije bilo smiješno.“ ustala sam se sa kreveta i pogledom pretražila sobu. Amanda i Leni su ušle u sobu smijući se. „Jako smiješno…“ zlovoljno sam prokomentirala. Sve tri su se posložile na krevet.
„Što vas dvije uopće radite ovdje?“ Pogledala sam u Amandu i Maggie.
„Pa morale smo saznati što je bilo sa Marcom.“ rekla je Maggie veselo trljajući ruke. Glasno sam se nasmijala.
„A što bi bilo, molim te lijepo? Samo smo pričali.“
„Pa o čemu ste pričali?“ Amanda se izvalila na krevet i počela promatrati strop moje i Lenine sobe.
„Ne znam. O svačemu. uglavnom, super je.“ Maggie je nakon tog kratkog odgovora djelovala prilično nezainteresirano.
„A da li ste se poljubili?“ upitala je Leni. Maggien pogled ponovno me počeo proučavati. Nasmiješila sam se.
„Znala sam, znala sam… Am, šta sam ti rekla…ha?!“ Počela je skakutati po sobi.
„Ali samo u obraz. Najbolje da se odmah žvaljakamo.“ Maggie kao da je nešto presjeklo u tom trenutku.
„Pih. U obraz.“ Frknula je nosom.
„Ako nije problem, ja bi sada na spavanje. Moram se odmoriti za sutra. Idem se naći s njim.“ Legla sam u krevet i pokrila se pokrivačem preko glave. Čula sam Maggien smijeh i njeno cupkanje a onda se to sve stišalo. Ja i Leni smo ponovno ostale same.

Prvi sat imale smo Napitke sa Andorom. Bilo mi je užasno drago što sam barem u Napitcima dobra pa se ne moram sramotiti baš na svakom koraku. Inače mi to nije bilo previše strano. Leni, Maggie, Amanda i ja smo zajedno sjele za jedan stol odmah formirajući grupu. U razred je uletio profesor – nešto ljući nego inače.
„Ove godine ćemo se baviti napitcima koji imaju automatski učinak. Takvi napitci su…“ U ruke je uzeo tri malene bočice koje su bile ispunjene tekućinama žarkih boja. Prva koju nam je pokazao bila je modra tekućina. „Gđice. LeRough… Dođite.“ Nasmiješio se. Lecnula sam se. Koračala sam prema njemu prilično nesigurno. Stavio je bočicu u moju ruku. „Što mislite da je ovo?“ U glavi sam prelistavala knjigu iz Napitaka.
„Napitak koji je 1427. napravila Sarah Kay. To je jedini napitak za sada poznat koji može izazvati trenutnu smrt kod žrtve. Modra boja se dobiva iz korijena plavičca – on je inače zaštićena vrsta jer raste samo na jednom mjestu u Americi. Djeluje na način da prvo pogađa živčani sustav a istovremeno usporava rad srca – žrtva umire u bolovima koji na svu sreću traju samo nekoliko sekundi ali i to je dovoljno da se ovaj napitak zove – Agonija - .“ Pogledao me prilično zadivljeno.
„Impresivno. Znači, pripremali ste se? lijepo…“ Poslao me ponovno na mjesto. Kada sam sjela Maggie je ispustila dugačak uzdah.
„Ti si to učila?“ upitala je ona gledajući u mene. Odmahnula sam glavom.
„Pročitala sam. To je sve.“ Nasmiješila sam se. U tom trenu sam ponovno začula kako me netko zove. Ovog puta bio je to glas mladog prefekta.
„Oprostite, ravnatelj Strallman bi trebao gđicu. Tienne LeRough.“ Ustala sam se. Užurbano skupljajući svoje stvari, napustila sam učionicu.

Nikada prije nisam bila kod Strallmana. Zašto bi me sada zvao? Nikada nisam pravila probleme, pa ni sad. Možda zato što su Amanda i Maggie sinoć bile kod Leni i mene u sobi. Ali nije moguće da se radilo o tome – onda bi zvao njih dvije, zar ne? Užurbano sam hodala za onim mladim prefektom koji me vodio hodnicima prema ravnateljevom uredu. U jednom trenu, on je stao a meni pokazao na velika drvena vrata.
„Hvala.“ rekla sam plaho. Kimnuo je glavom a onda se izgubio brzinom vjetra. Polako sam otvorila vrata i zavirila unutra. Nisam nikoga primijetila. Stala sam pred veliki stol od ebanovine i čekala da se netko pojavi.
„Oh, gđice. LeRough… Nisam očekivao da ćete tako brzo doći.“ Bio je prilično formalan. „No, sjedite, sjedite…“ rekao je pokazujući na stolicu pokraj koje sam stajala. On se isto smjestio u jednu stolicu - veću doduše ali ipak…
„Zašto ste me trebali?“ upitala sam pogledavajući oko sebe.
„Da, da…“ izgledao je pomalo smeteno. Kao da je zaboravio zašto me uopće zvao. „Riječ je o onom medaljonu kojeg vi posjedujete…“ Brecnulo me nešto pokraj srca. Jedina očeva stvar koju sam imala – a sada ju trebam ostaviti.
„Što s njim?“ upitala sam.
„Pa, vidite, stvar je u tome da… Vaš otac je na taj medaljon dao ugravirati…“ prisjetila sam se kako medaljon izgleda. Doista, na poleđini se nalazio ugravirani natpis. „Jednu kletvu i jedno proročanstvo.“
„Ovo je smiješno.“ rekla sam ustajući se sa stolice.
„Međutim, uopće nije smiješno. Taj medaljon nam doista treba.“ Imao je prilično ozbiljan izraz lica.
„Kome to nama? Stalno govorite u množini.“ Nisam ponovno sjela nego sam samo čvršće privinula knjige uz sebe.
„Meni…i jednom mladom čarobnjaku kojega taj medaljon može spasiti.“

- 11:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.04.2007., nedjelja

I will smile again...

Idućih nekoliko dana, Maggie se zabavljala sa Trakicom pa ju gotovo nismo ni čule. Nekakva čudna tišina moram priznati. Navikla sam se na njene spačke koje su mi dolazile gotovo kao melem na stare rane. Uživala sam u njima iako ni jednu poštenu nisam sama izvela.

Bilo je oko jedan popodne, tek je ručak bio završio, kada je do mene došla Leni.
„Znaš što sam čula?“ Odložila sam knjigu na maleni stolić koji je stajao pokraj moga stola i okrenula se prema njoj. Moguće da sam izgledala nezainteresirano jer sam bila prošla pokraj Daniela i Michelle koji su se bavili aktivnim izmjenjivanjem nježnosti u hodniku koji je vodio prema društvenoj. „Ne slaži mi takve face…“ reče ona prijekorno. Nasmijala sam se.
„Ok, oprosti. Što je bilo?“ Imala je izraz lica kao da je u najmanjem slučaju dobila na lotu.
„Slušaj ovo. Idem ti ja sad prema društvenoj… Znaš, kroz onaj hodnik dolje koji ima otvorene prozore…“ Kimnula sam glavom. „E da, pa… Dobila sam pismo. Pročitaj.“

Koverta u kojoj je pismo bilo zapakovano bila je od lijepog krem papira koji je klizio pod prstima. Savršeno je ležao u rukama. Sa znatiželjom sam ga otvorila – pogotovo kad sam vidjela pečat Hogwartsa na poleđini.

„Draga gđice. Hensey. S ponosom vam javljamo da smo vas odabrali za razmjenu učenika između Hogwartsa i Rosewhitea. Vi i vaši suputnici daljnje obavijesti ćete primati preko vaših profesora. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati i u živo.

Ravnatelj Hogwartsa Albus Dumbledore.“

„Ostala sam bez teksta…“ rekoh vraćajući joj pismo.
„Zar to nije sjajno? Napokon ću imati priliku vidjeti Hogwarts.“ Bila je tako uzbuđena. Praktički je sjala.
„Erhm… Je. Čestitam.“ labavo sam ju zagrlila.
„Šta je bilo? I nemoj reći ništa jer ću inače baciti neku kletvu na tebe.“ Izvukla je štapić iz pelerine i zaštitnički ga podigla.
„Pa tek smo došle a ti već ideš… Bezveze. Sad te opet neću vidjeti… kol'ko dugo?“ Ona se nasmijala. „Nije smiješno da znaš.“
„Joj, ne smijem se tome nego… Gle, pričala sam sa Strallmanom. Kaže da mogu povesti nekoliko najbližih frendica.“ Zamišljeno je pogledala prema stropu a onda prošaptala. „Mislim da je sretan što će se uspjeti na kratko riješiti Maggie i njenih spački…“ Sad smo se obje nasmijale.
„Najbolja si.“ promrmljah sretno grleći je (ovoga puta veoma čvrsto).
„Znam.“ reče ona veselo se smiješeći. „A sad se spremi. Idemo sa Am i Mags do jezera.“ Navukla sam pelerinu i pojurila za njom.

Bilo je oko pola 3 kada smo se dovukle do jezera. Vrijeme je bilo suho i sparno – prilično normalno i obično za ovo doba godine. Na nebu su se vukli bijeli vunasti oblaci, vjetra u zraku nije bilo a sunce je nesmiljeno udaralo u zemlju. Na drugoj strani, ispod velikog hrasta koji je spavao, sjedile su Am, Maggie i još nekoliko ljudi koje do sada nisam sretala.
„Hey…“ reče Leni prije mene i veselo potrči prema Maggie. Njih dvije se počeše grliti tamo što je izazvalo masovno prolijevanje pivoslavca s Maggiene strane. Mislim da Leni nije smetalo.
„Hey…“ rekla sam u konačnici i ja spuštajući se na travu i skidajući pelerinu. Ljudi koji su mi bili blizu pozdravili su me a onda se zadubljeno vratili svojim razgovorima. Nakon par minuta do mene je sjela Amanda.
„Nisi baš zainteresirana za razgovore?“ Rekla je to prilično veselo i entuzijastično – kao da mi sprema neku podvalu (što mi je neodoljivo ličilo na Maggie).
„Ma ne, nego sam…umorna valjda.“ Osmjehnula sam se.
„A baš sam… Ma nema veze. Dođi.“ Uzela je moju ruku i povukla me. Kretale smo se prema omanjoj grupici ljudi koja je sjedila na obali.
„Tienne, ovo je Marco.“ rekla je ona. Odjednom smo nas dvoje ostali sami – ostatak kao da je ispario što je rezultiralo velikom neugodnošću. I ja i on smo piljili u pod i promatrali kamenčiće pokraj naših cipela. Na kratko sam se osvrnula i pogledala prema curama. Sve tri su mahale rukama i pokazivale mi da počnem razgovor. Kako kreativno! Kao da to nisam i sama znala… Uh, da barem mogu baciti neku kletvu!
„I tako mi šutimo…“ rekla sam još uvijek buljeći u kamenje. Nasmijao se. Čula sam taj slatkasti zvuk a i kada sam ga pogledala, usne su mu bile izvijene u najljepši mogući osmijeh.
„Pa, ne znam što da ti kažem. Amanda me malo zatekla.“ Bio je iskren – to mi se sviđalo.
„Pričaj mi o tome…“ Ponovno sam se okrenula. On je pratio smjer moga pogleda te smo se oboje nasmijali curama. Učinilo mi se da je Leni rekla – nije lijepo što nam se smiju - ali nisam mogla biti sigurna.
„Koja si ti godina uopće?“ upitala sam ga jer je, za sve svetce ovoga neba, izgledao kao da je tek došao iz Hogwartsa i prebacio se na zadnju godinu.
„Druga.“ rekao je smireno otpijajući gutljaj nekakvoga pjenušavoga pića.
„Zezaš me?“ Pomaknuo je par pramenova svoje tamnosmeđe kose koji su mu sve do tada padali na čelo.
„Ne, ozbiljno.“
„Izgledaš starije.“ zaključila sam u konačnici. Lagano se osmjehnuo.
„Ti?“ rekao je sjedajući na kamenu plažu koja se protezala duž jezera.
„Isto.“ odvratih spuštajući se pokraj njega.
„Neobično. Nikada te prije nisam vidio ovdje.“
„Ni ja tebe.“ oboje smo se nasmijali.
„Drago mi je što smo imali priliku upoznati se.“ Kimnula sam glavom. Okrenula sam se prema njemu i promotrila one njegove izrazito crne zjenice. Ajme…
„Ako hoćeš, možemo sutra zajedno trenirati metloboj.“ Tada sam se sjetila da imamo trening zajedno sa Andorom i Boliverijem – od ove godine imam drugačiji raspored koji mi je užasno nepraktičan. Sada se ne sramotim samo pred svojim domom – nego i pred drugim domovima.
„Pa, može… Ali očajna sam u metloboju.“
„Ne vjerujem. Ali čak i ako jesi…“ Naglasio je ono – čak – „mi ćemo to popraviti, zar ne?“
Kimnula sam glavom.
„Ok… ako ti misliš da možeš…“ Sjedili smo i razgovarali satima. Bio je to drugačiji osjećaj nego sa Danielom. Daniel je bio izrazito posvećen tome da ja razumijem njega – Marco je, s druge strane, potpuno razumio mene. Zapravo, bilo je to obostrano. I moram priznati, svidjelo mi se to…
„Trebala bi krenuti.“ Bilo je oko pola osam kada sam to rekla. Sunce je tek bilo prešlo granicu sumraka. Tama je ugodno obavijala zrak i uništavala hladnoću. Ogrnula sam se pelerinom.
„Da, u pravu si. Pa…“ oboje smo stajali. Nisam imala pojma što bi trebala napraviti.
„Onda, idem ja.“ rekla sam smušeno i krenula nazad prema dvorcu.
„Tienne…“ povikao je za mnom nakon nekoliko sekundi. Srce mi je sišlo u pete. Stala sam ali se nisam okrenula (da li sam trebala?) … Osjetila sam njegov blagi dodir na ramenu. Okrenuo me prema sebi i poljubio u obraz.
„Onda, sutra, ha?“ Kimnula sam glavom i mahnula. Nakon par trenutaka bila sam na putu do društvene.

- 15:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.04.2007., subota

History in my mind!

„Mislim da se ponašaš kao malo dijete…“ reče Am dok sam ulazila u vlak.
„Čuj, samo zato što ne želim više razgovarati sa Danielom…“ obrecnula sam se na nju.
„Dobro, kako god. Tvoj stvar.“ Promrmlja ona nezainteresirano u konačnici.
„Hoćeš nešto pojesti?“ upitala sam dok smo sjedale u prazan odjeljak vlaka.
„Ne mogu.“ reče ona buljeći u nekakvu knjigu.
„Si dobro?“ rekoh opipavajući njeno čelo. Nasmijala se.
„Da, dobro sam. Ne možemo svi jesti kao Maggie, zar ne?“ reče ona zafrkantski promatrajući Maggie koja se stvorila na vratima odjeljka ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću.
„Opet pričate o meni? Mislim, stvarno, cure… Još ću pomisliti da nemate život.“ Pogleda u Am i isceri se svojom prkosnom facom. Odložila je torbu pokraj nogu jer je bila prevelika da ju stavi na policu.
„Što, za ime moje knjige iz Povijesti Magije, imaš u torbi?“ Maggie se nasmije i odloži čokoladnu jabuku – ravno na moju pelerinu. „Mags!“ povikah u isti čas.
„Oprosti, oprosti!“ Uzela je štapić u ruke i na brzinu očistila moju pelerinu a onda nastavila sa otvaranjem torbe.
„Jel ide Mags?!“ upita Am znatiželjno gledajući pretince.
„Mda… Tu mi je spremila…“ I tu stane. Kada je otvorila torbu, razrogačila sam oči.
„Mags… Si ti sigurna da ti to smiješ u Rosewhiteu?“ Ona samo zakoluta očima.
„Kako ne bi smjela? To je moja mala Trakica.“ Ja i Am smo prasnule u smijeh.
„To čudo se zove trakica?“ reče Am buljeći u nekakvo krzneno klupko u Magsinim rukama.
„Da. Jel znate zašto?“ Ja i Am, logično, odmahnusmo glavom. Mags spusti to klupko pokraj mene. Počelo se migoljiti po sjedalu a zatim se razvuče u veliku, bijelo-sivu krznenu traku koja se mekano lijepila za moju odjeću.
„Kako je slatka…“ procičala sam nakon što se Trakica probudila. Otvorila je svoje velike crne okice i znatiželjno nas promotrila.
„A što je to zapravo?“ upita Am primajući Trakicu u ruke.
„Pa, kao… ne znam. Ja to zovem –veliki-krzneni-crv-.“
„Izuzetno kreativno.“ reče Am sva nasmijana.
„Hoćete nešto pojesti, onda?“ upitah ustajući se i kopajući po svojim stvarima tražeći novce.
„Ja neću ništa.“ odvrati Am još uvijek zaokupljena Trakicom.
„Ja ću… 2 čokoladne jabuke i jednu skočipticu – ali od…“ Malo se zamislila. „A daj da probam od nutele. Čula sam da su fine.“ Izašla sam kroz vrata odjeljka i udarila ravno u - Daniela.

„Oprosti…“ promrmljah još uvijek smetena.
„Ma ništa.“ reče on nakon što je uspio pokupiti torbu i knjige koje se mu pale. Uvijek je bio dobar čarobnjak – jednim zamahom štapića knjige su se ponovno našle u njegovim rukama a torba na ramenu.
„Zbilja nije bilo namjerno…“ Nastavila sam sa ispričavanjem.
„Tienne!“ prekine me blagim povišenjem tona. „Znam.“ Nasmiješio se. Ajme, kako je lijepi smiješak imao. Skoro sam se rastopila. „Ti si…dobro?“ upita sad ponovno ozbiljan.
„Mrhm… Pa da. Jesam. Manje – više.“
„Nadam se više.“ Nasmijala sam se – onako dobronamjerno. Bez skrivenih flert manira.
„Moram ići. Maggie ne voli čekati hranu.“ Bila je to jedina logična stvar koje sam se uspjela sjetiti nakon obostrane šutnje. Isuse Bože – kako sam si jadno zvučala… a vjerojatno i njemu.
„Da, znam.“ reče pomalo zbunjeno. „Pa, nadam se da se čujemo…ha?“ Naglasio je tu zadnju riječ.
„Aha. Ok.“ Okrenula sam se na peti i krenula u smjeru kolica. Najradije bi stala i lupala glavom u staklene prozore vlaka – razmišljala sam u sebi dok sam nosila skočiptice i čokoladne jabuke nazad u odjeljak.

„Nemaš ništa sa Danielom?“ upita Maggie znatiželjno u jedno primajući svu svoju hranu. Otvorila sam jednu svoju skočipticu (one od čokolade su najbolje…) i odmahnula glavom.
„Si sigurna? Jer ja bi se mogla kladiti da sam vas sad vidjela da pričate – i smješkate se – i skoro se žvalite…“
„Maggie!“ reče Amanda oštro.
„Am, pusti.“ ponovno sam se okrenula prema Maggie. „Ma ne. Sudarili smo se. Zapravo sam ja kriva… Mislim, tko bi drugi?! Ali to je sve…“
„Khm, khm…“ započela je svoju uobičajenu tiradu. „Tienne i Daniel!“ odjednom reče – glasnije nego bi trebala.
„Maggie!!“ zaderale smo se ja i Amanda u isto vrijeme.
„Šta?!!“ upita ona nevino. Nasmiješila se. I znala je da sam gotova – kad god bi nešto napravila – uvijek bi se tako izvlačila. Primila je svoju Trakicu i naslonila se na jastuk. Mislim da je pokušala zaspati (neobično).

Dolazak u Rosewhite me ove godine razveselio više nego obično. Am i Maggie su stalno ponavljale –ubojica je na slobodi- pokušavajući me nasmijati. Mislim, nije bilo baš smiješno što je Simone pobjegla ali…one jesu. Sjela sam za stol Guilfoyla. Leni je gotovo automatski dolepršala do mene.
„Nedostajala si mi!“ promrmlja ona grleći me.
„Leni, bum se ugušila ako me uskoro ne pustiš.“ promrmljala sam pokušavajući uhvatiti zrak.
„Joj, oprosti…ali nedostajala si mi.“
„I ti meni.“ šapnula sam joj ispod glasa. Što se ticalo nas dvije – par rečenica o izljevima ljubavi bile su sasvim dovoljne. Znala sam da joj je stalo do mene, ona je znala da je meni stalo do nje i to je bilo to. Nije bilo potrebno da to dodatno naglašavamo.
„Si čula da je Daniel sad sa Michelle? Onim malim Amberinim potrčkom?“ pogled mi je preletio prostorijom i gotovo odmah sam primijetila Daniela na drugoj strani prostorije kako se smije jednoj od Michellinih – vjerojatno glupih – šala.
„ – Oh, Tienne, hoćemo se čuti, onda? – „ promrmljah bezobrazno imitirajući Daniela.
„Molim?“ upita Leni. Totalno sam zaboravila na nju. Ispričala sam joj o onom glupom sudaru u vlaku.
„Majmun!“ zaključi ona bacajući se na večeru.

p.s. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim blog. Tada će biti objavljene slike i opisi glavnih likova. Novi post je, u svakom slučaju, u petak.

- 14:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>